Zaštitna arheološka istraživanja novovjekovnog brodoloma u podmorju otoka Bisage

Tijekom lipnja 2022. godine provedena su zaštitna arheološka istraživanja novovjekovnog brodoloma u podmorju otoka Bisage u blizini mjesta Vrulje na Kornatu. Riječ je o ostacima trgovačkog broda natovarenog bogatim teretom osmanskih keramičkih proizvoda, stradalog početkom 18. stoljeća na plovidbi kroz Kornatski kanal prema Veneciji.

Tijekom lipnja 2022. godine provedena su zaštitna arheološka istraživanja novovjekovnog brodoloma u podmorju otoka Bisage u blizini mjesta Vrulje na Kornatu. Istraživanja su do sada provedena u četiri kampanje: 2010., 2018., 2021. i 2022. godine (voditeljica: Vesna Zmaić, Odjel za podvodnu arheologiju, Služba za arheološku baštinu), financirana sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, u suradnji s JU NP Kornati i Specijalnom policijom MUP-a HR. Riječ je o ostacima trgovačkog broda natovarenog bogatim teretom osmanskih keramičkih proizvoda, stradalog početkom 18. stoljeća na plovidbi kroz Kornatski kanal prema Veneciji, najvećoj trgovačkoj luci na sjeveru Jadrana i glavnom distributeru orijentalne robe za europsko tržište.

Dosadašnja istraživanja pokazala su da se na dubini od 30 do 50 metara i na području veličine 25 x 25 metara nalaze ostaci drvenoga brodskog trupa, tri velika željezna sidra, sedam topova (sl. 1/B), brončano zvono i druga brodska oprema, od inventara brodske kuhinje do osobnih predmeta posade, uz znatnu količinu duhanskih lula i keramičkog posuđa iz brodskog tereta. U svrhu lakšeg snalaženja i preciznije dokumentacije, nalazište je podijeljeno je na 169 kvadratnih polja dimenzija 2 x 2 m, označenih slovima i brojkama od A1 do M13, unutar kojih se provodi iskop, istraživanje i dokumentacija. U ovoj godini nastavilo se s iskopom u kvadrantima C / 4, 5, 6; D / 4, 5, 6; E / 4, 5, 6 i otvaranjem drvene konstrukcije lijevog boka broda u dužini od 10,5 m i širini od 6,5 m te područja oko skupine topovskih cijevi (sl. 1/A, 4). Konstrukcija broda čistila se vodenim sisaljkama s nastavcima za fino čišćenje unutar kvadratnog dokumentacijskog mrežišta (sl. 2, 3). Vidljive strukture i pojedinačni drveni elementi broda označeni su te nacrtno i fotografski dokumentirani, a da bi se izradila što vjernija dokumentacija, izrađeni su digitalni ortofoto i 3D modeli cijelog nalazišta i pojedinih segmenata, poput sidara, topova i brodske oplate (sl. 4). Pokretni nalazi su nakon dokumentacije in situ izvađeni, evidentirani, fotografirani i stavljeni na odsoljavanje. Brojni ulomci kuhinjskog i stolnog posuđa od metala i keramike sjevernotalijanske i osmanske proizvodnje bili su namijenjeni svakodnevnoj uporabi na brodu. Ulomci i cjeloviti primjerci staklenih boca okruglog i četvrtastog tijela također su pripadali inventaru broda. Manje boce četvrtastog tijela karakteristične za nizozemsku staklarsku proizvodnju 17. i 18. stoljeća, najvjerojatnije su pripadale brodskoj apoteci, obično smještenoj u drvenom sanduku, dok su se u većim bocama četvrtastog tijela držala alkoholna pića. Kamene kugle promjera 6 cm odgovarale su kalibru manjeg brodskog topa, a olovna zrna kalibra 7 – 15 cm i koštana posudica za barut služili su kao streljivo za ručno naoružanje posade (sl. 5).

Očuvani dio tereta broda isključivo je osmanskog podrijetla. Najveći dio tereta čine duhanske lule mediteransko-istočnog ili osmanskog oblika, sastavljene od više dijelova: keramičkog recipijenta za duhan, kamiša – cjevčice od trske ili drva za hlađenje i usnika za uvlačenje dima izrađenog od drva bolje kvalitete. Najbrojniji su keramički recipijenti za duhan izrađeni u kalupima od gline visoke kvalitete, a potom bogato ukrašeni stiliziranim vegetabilnim motivima, mitološkim bićima, apstraktnim motivima, rebrima i utorima izvedenim kotačićima, šilima i matricama (sl. 6). Dosad je izdvojeno sedam osnovnih skupina podijeljenih prema dekoraciji u više od 35 inačica. U teret keramičkog posuđa ubrajaju se male polukružne šalice na prstenastoj stopi (fincan), lukovičasti vrčevi bez izljeva i ručke (kavanos) za posluživanje toplih napitaka, proizvedeni u maloazijskom gradu Kütahyi. Šalice su izrađene od visokokvalitetne gline – kaolina, kojom Kütahya obiluje, a ukrašene raznolikim vegetabilnim i apstraktnim motivima preuzetim s kineskih predložaka i s oznakama keramičara na dnu (sl. 7), dok su lukovičasti vrčevi slabije kvalitete i jednoličnog ukrasa u obliku visećih trokuta. Početkom 18. stoljeća Kütahya je postala novo središte proizvodnje osmanske keramike, a keramičari (inspirirani oblicima i ukrasima kineskog plavo-bijelog porculana) svoju su proizvodnju počeli temeljiti na servisima za posluživanje toplih napitaka. Osluškujući zahtjeve tržišta, početkom 18. stoljeća svojim proizvodima uspijevaju osvojili i Europu, ali samo nakratko, jer će ih vrlo brzo potisnuti bogato dekoriran i dostupan porculan iz Meissena i Beča. Budući da je pušenje duhana i ispijanje kave tijekom 17. i 18. stoljeća na području cijele Europe već postalo općeprihvaćeno, može se pretpostaviti da je roba takve vrste bila uobičajena na pomorskoj ruti između istoka i zapada. Međutim, čini se da je brodolom kod Bisaga prvi zabilježen slučaj trgovine takvom robom, dok opseg tereta upućuje na brojne uživatelje duhana i kave u Europi, kao i na veliko zanimanje za orijentalnu robu. (VZK)